Autor teksta: Vedran Džihić, član Asocijacije BiH 2005.

Vrijeme uoči desetogodišnjice Dejtonskog sporazuma je vrijeme bilansiranja, ocjenjivanja učinjenog i propuštenog u zadnjih deset godina. Pri tome u Bosni i Hercegovini i u inostranstvu postoji čudnovata dijelektika izmedu pesimizma i optimizma, ili ako želimo pretjerane kritike sa jedne, i pretjerano pozitivne euforije, sa druge strane. Ako bi redovne novogodišnje govore i obraćanje javnosti domaćih i stranih političara u Bosni uzeli kao neku vrstu seizmografa za društvene promjene i trendove, onda se Bosna i Hercegovina iz godine u godinu nalazi pred „godinom odluke“ i „odlučujućih reformi“, a u zadnje vrijeme sve češće pred „godinom odlučujućih koraka na putu ka EU“. A mi smo realno još uvijek daleko od Evrope. Kad bi čovjek vjerovao optimizmu vladajućih stranaka i reprezentanata vlasti, mogao bi pomisliti da Bosna i Hercegovina samo što nije u Evropi, kao da se samo radi o nekim sitnijim tehničkim detaljima na putu ka Evropskoj uniji. Bosni i Hercegovini nisu potrebne iluzije, potreban nam je realizam.

Gdje se nalazimo u desetoj godini poslije Dejtona? Koliko smo udaljeni od Brisela?

Počnimo od Dejtona kao polazne tačke odiseje ka Briselu. Dejton je završio rat, ali nije stvorio adekvatan okvir za održivu državu i samim tim i za integraciju Bosne i Hercegovine u EU. Stvorio je podijeljenu zemlju i samo iluziju demokratskog unutrašnjeg ustrojstva zemlje, koje je doista samo privid – etnička definicija građana i dominancija etničkog principa u svim državnim strukturama i dalje predstavljaju kočnicu ka razvoju Bosne i Hercegovine prema modernoj i demokratskoj državi. Istovremeno mi premalo shvatamo da reforme i put ka Evropi ne podrazumijevaju gubitak nacionalnog identiteta jednog naroda, ali predstavljaju vazan korak od etničkog ekskluzivizma ka inkluzivnom i liberalnom građanskom principu, ka zajedničkom „bosanskom identitu“, neophodnom za ostvarenje zajedničkih ciljeva i građanske „samoodgovornosti“. Jedan od osnovnih problema u ovome konktekstu ja manjak zajedničke državne, a samim tim i evropske vizije bosanskohercegovačkih građana, a i njihovih političkih reprezentanata, kojima su partikularni ekonomski i nacionalni interesi u pravilu važniji od interesa građana. Nefunkcionalna, neefikasna i ekonomski neodrživa javna uprava sa nebrojnim predsjednicima, ministrima i njihovim zamjenicima na nivou zajedničkih državnih institucija, entiteta, kantona i distrikta Brčko kao posljedice Dejtona, također usporava razvoj Bosne i Hercegovine ka jednoj normalnoj demokratskoj državi sa evropskim profilom. Poražavajuća ekonomska i socijalna situacija u Bosni i Hercegovini, visoka stopa nezaposlenosti, veliki broj siromašnih, rasprostranjenost kriminalnih struktura i korupcije, proširena apatija kod mladih ljudi i želja da napuste zemlju koja korespondira sa dugim redovima ispred ambasada zapadnih zemalja – sve je to također dio bosanskohercegovačke zbilje, ali i razlog što se ne čini još više da se ovo stanje prevaziđe.

Svi će se složiti da Bosna i Hercegovina mora napraviti odlučujući korak od Dejtona ka Briselu. Poslije faze rekonstrukcije i stabiliziranja mira neposredno poslije rata, Bosna i Hercegovina se još uvijek nalazi u fazi transformacije iz protektorata zasnovanog na bonskim ovlaštenjima, dakle u fazi koja se poklapa i istovremeno usporava fazu procesa evropske integracije. Odlučujući korak od Dejtona ka Briselu još uvijek nije učinjen, Bosna i Hercegovina je još uvijek više dejtonska nego evropska, više partikularna i nacionalna nego zajednička i civilna. A vrijeme prolazi…

Lista problema u direktnom kontekstu započetog procesa EU integracije je dugačka. Brzina nije zadovoljavajuća, prošle su već više od dvije godine od objavljivanja Studije izvodljivosti, a Bosna i Hercegovina još uvijek nije dobila zeleno svjetlo u Briselu za početak pregovora o stabilizaciji i pridruživanju BiH Uniji. Pri implementaciji preporuka iz 16 oblasti Studije izvodljivosti, koja je predvidjela 45 novih zakona i formiranje 25 novih institucija, je ostvaren određeni napredak, ali za to je bosanskohercegovačkim vlastima trebalo više od dvije godine. Istovremeno je veliki broj „uspjeha“ domaćih vlasti i vladajućih stranaka direktan rezultat intervencija međunarodne zajednice i visokog predstavnika, koji su im reforme nametnuli i koje nisu rezultat njihove političke volje. Istovremeno je dinamika primjene usvojenih zakona i dalje katastrofalna. Još uvijek nedostaju razvijeni institucionalni kapaciteti i ljudski resursi za implementaciju usvojenih zakona, nedostaju i finansijska sredstva. Komunikacija i kooperacija između pojedinih institucija je loša. Nedostaje i eficijentno lobiranje bosanskohercegovačkih vlasti na međunarodnoj sceni, nedostaju opšte informacije stanovništvu o EU i naporima i koracima potrebnim za integraciju Bosne i Hercegovine u EU.

Ispunjavanje evropskih kriterija neće biti jednostavno i neće ići tako brzo, ali na putu ka EU nema prečica, pa ih tako neće biti ni za Bosnu i Hercegovinu. Deklarativni optimizam političkih službenika trenutne vlasti nije dovoljan za stvarni napredak. Neke političke snage otvoreno podržavaju evropske integracije, ali ne i reforme koje će državu učiniti funkcionalnom. Istovremeno ni opozicija ne nudi istinske i fundirane alternative za trenutne probleme. A i sami građani Bosne i Hercegovine nisu dovoljno informisani o tome šta EU znači, šta ih očekuje na putu ka Uniji i šta im EU realno može ponuditi. Ogromna većina građana želi u EU da bi lakše i bez šikaniranja mogla putovati po Evropi bez viza, školovati se i raditi u evropskim metropolama. Ove želje će još dogledno vrijeme ostati puke želje bez realne osnove.

Evropska unija je Bosni i Herecegovini i ostalim zemljama takozvanog „Zapadnog Balkana“ ponudila perspektivu integracije, odobrila je Studiju izvodljivosti, preuzela je policijsku i vojnu komponentu u Bosni i Hercegovini. Delegacija Evropske komisije u Bosni je izrazito aktivna u mnogim područjima, visoki predstavnik je odskora i visoki predstavnik Evropske unije. Nedavno je Evropska komisija prebacila nadležnost za Bosnu i Hercegovinu sa svoje Direkcije za spoljne odnose na Direkciju za proširenje i time dala jasan signal da joj je Bosna i Hercegovina važna. Istovremeno je Evropska unija zauzeta svojim vlastitim internim problemima, koje mi u našoj samoreferencijalnoj zbilji olako zaboravljamo. Poslije zadnjeg proširenja Unije za deset novih članica, EU se nalazi u dilemi između proširenja EU i internog produbljenja nivoa integracije unutar EU, vodi diskusije oko novog Ustava, bilježi porast evroskepticizma u današnjim članicama EU. Zbog toga će brzina integracije u EU zavisiti, prije svega, od Bosne i Hercegovine i njenih vlasti i građana. A na Evropi je da ponudi Bosni i Hercegovini istinsko partnerstvo i da, možda, napravi i jedan odvažniji i odlučniji korak ka ovoj zemlji, prema čijim građanima zbog propusta tokom 90-tih godina snosi veliku odgovornost. Neophodan je veći stepen fleksibilnosti evropskih inicijativa i političkih koncepta, jasna i konsistentna strategija EU i prilagođavanje postojećih instrumentarija za integraciju lokalnim specifičnostima; znači puna i konkretna – dakle, ne samo deklarativna - podrška razvoju lokalnih kapaciteta. To bi se moglo desiti recimo u obliku neke vrste „juniorskog članstva“ u EU ili u formi specijalnih olakšanja pri pristupu Bosne i Hercegovine određenim strukturnim i kohezionim fondovima EU.

Pri svemu tome ne smijemo zaboraviti regionalni kontekst. On nam takoder sugerira da vrijeme prolazi: 2005. i 2006. će pitanja državne zajednice između Srbije i Crne Gore i pitanje statusa Kosova biti u centru pažnje međunarodne javnosti. To znači da se Bosna i Hercegovina još jasnije mora okrenuti samoj sebi, mora preuzeti inicijativu u svoje ruke. Bez „samoodgovornosti“ njenih građana i realne svijesti o Evropi i putu ka njoj, neće biti ni djelotvornog pritiska na političke elite da promijene obrazce svoga ponašanja. A bez novih, sposobnih, profesionalnih i evropski orijentiranih političkih elita, eksperata i državnih službenika i odgovarajućih institucija dugo ćemo čekati da „Evropa“ dođe i do nas. Na sam dan pristupa EU u Bosni se neće promijeniti skoro ništa, istinske promjene se moraju desiti prije toga, u procesu reformi, promjena, adaptacija i prilagođavanja pravilima i običajima EU. I za te promjene su potrebni novi kadrovi, neistrošene reformske snage.

Desetogodišnjica Dejtonskog sporazuma je prilika da se sumiraju rezultati i ponovno mobiliziraju snage spremne za reforme, sa odvažnim i provedivim idejama i evropskom vizijom za Bosnu i Hercegovinu. Dejton bez ikakve dileme sputava razvoj Bosne i Hercegovine, a istovremeno samo teško može biti promijenjen bez unutarnjeg konsensa između bosanskohergcegovačkih naroda i građana. Ova dilema će pratiti Bosnu i Herecegovinu i u slijedećem periodu njenog približavanja EU. Kad tad će doći do ustavnih promjena, one su neminovne, ali one najvjerovatnije neće biti u formi novog Dejtona i neće biti rezultat političkog diktata ili diktata međunarodne zajednice. U optimalnom slučaju reforme bi morale biti rezultat samoodgovornog odnosa svih građana Bosne i Hercegovine prema vlastitoj zemlji i njenoj budućnosti i rezultat internog dogovora.

Proces tranzicije, demokratizacije i puta BiH ka Evropskoj uniji je mukotrpan, iziskuje puno vremena, strpljenja, odricanja, snage i kontinuiranog rada – ali on je potreban i nema mu istinske alternative. Evropska integracija neće riješiti sve probleme Bosne i Hercegovine, ali će ponuditi bolji i stabilniji okvir za njihovo postepeno rješenje. Pored evropske vizije potreban je konkretan i primjenjiv plan za brzi put BiH ka EU – potrebne su pragmatične reforme korak po korak, s tim što koraci moraju biti doista veliki i ubrzani. Asocijacija BiH 2005. u partnerskom odnosu ujedinjuje mlade i progresivne osobe iz BiH, iz dijaspore i međunarodnih krugova. Došlo je vrijeme za novi period u BiH – 10. godina od Dejtona, konferencija u Ženevi, a prije svega ljudi i građani okupljeni oko konferencije, imaju potencijal da stvore kritičnu masu, u BiH i u inostranstvu, potrebnu za istinske promjene. Asocijacija želi da ostane jedan od oblika rada i borbe i poslije konferencije u Ženevi, na putu od Dejtona ka Briselu, ka evropskoj Bosni i Hercegovini.